Kategorija: D

DRECHSLER, Velimir → PERIĆ, Marko

DRESCHER, Adolf, trgovac (Bistria, Rumunjska, 17. VII. 1883 – ?). Doselio se u Zagreb 1904, gdje je u međuratnom razdoblju imao trgovinu furnirom i šperpločom sa skladištem u Gundulićevoj ul. Bio je u braku sa Zlatom rođ. Taussig, koja je s kćeri Paulom (?, 1927), zubotehničkom naučnicom u ordinaciji Žarka Hasa, deportirana u logor Đakovo, gdje je 1942. stradala. Njegova je sudbina nepoznata.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 666.

LIT.: M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

DRESNER, Edmund (Edo), kemijski inženjer (Podwo-łoczyska, Ukrajina, 29. V. 1908 – ?Zagreb, nakon 1945). Sin Simona (Šimuna) (?, o. 1879 – Zagreb, 12. IV. 1931), vlasnika zagrebačkoga poduzeća za izvoz jaja, i Regine (?, 1886 – Zagreb, 25. II. 1940). U Hrvatsku se doselio 1921. iz Lavova, a zavičajnost dobio u Sv. Klari 1938. U međuratnom razdoblju živio je u Zagrebu. Bio je stručnjak za tehnička ulja i masti. Po osnutku NDH u prijavi imovine 30. VI. 1941. naveo je da su mu automobil »Opel« (kupljen 1936), zaplijenile državne vlasti. Preživio je II. svj. rat, no daljnja sudbina nepoznata. – Brat Julije, poduzetnik (Podwołoczyska, Ukrajina, 26. III. 1911 – ?logor, 1941–1945). ). S obitelji se doselio u Hrvatsku 1921. i zavičajnost dobio 1938. u Sv. Klari kraj Zagreba. Nastavio je očev posao, istaknuvši se kao stručnjak za konzerviranje jaja i proizvodnju albumina. Po uspostavi NDH morao je zatvoriti poduzeće te je u prijavi imovine naveo da je bez namještenja. Stradao na nepoznatom mjestu.

IZV.: Gradska groblja Zagreb. – HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 666.

LIT.: J. Mrazović: Adresar grada Zagreba 1931. Zagreb 1931. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004.

DRUCKER, Hermann (Hary, Harry), gospodarstvenik i sportski djelatnik (Zagreb, 15. XII. 1894 – Zagreb, 7. II. 1984). Sin Moritza (Mavre) i Therese (Tereza) rođ. Frisch (?, o. 1875 – Zagreb, 14. VII. 1943). Podrijetlom je iz trg. obitelji. Gimnaziju je završio 1913. u Zagrebu, a školovanje nastavio na Visokoj tehničkoj školi u Berlinu, koje je prekinuo 1914. odlaskom u vojsku. Po očevoj smrti 1920. postaje vlasnik Prve zagrebačke umjetno-obrtne dvorane »M. Drucker«. God. 1923. zadržao je samo prodaju gramofona i sportskih potrepština, a otvorio je komisiona skladišta sportske robe na Sušaku, u Ljubljani, Mariboru, Sarajevu, Splitu, Dubrovniku i Beogradu. God. 1933. započeo je gradnju industrijske zgrade u Zagrebu, u kojoj je potom otvorio stolarsku, postolarsku, remenarsku, krojačku i mehaničku radionicu za izradu sportske opreme. Značajne rezultate postigao je u proizvodnji lijepljenih skija »Splitkein« prema norveškoj licenciji. Od 1924. izdavao je kataloge sportskih potrepština, koji su uz slike sadržavali i upute za njihovu upotrebu i natjecateljska pravila za različite sportove. U povodu 50-godišnjice postojanja poduzeća izdao je 1939. dva kataloga (odvojeno za ljetne i zimske sportove), koji su bili bogato ilustrirani fotografijama i crtežima Paola Gavranića i drugih umjetnika. Surađivao je s mnogim tadašnjim sportskim stručnjacima (Franjo Bučar, Ivo Lipovšćak, Ante Pandaković i dr.). God. 1933. poduzeće je promijenilo ime u Prva jugoslavenska industrija sportskih potrepština »M. Drucker«. Po uspostavi NDH prešao je na katoličanstvo i preuzeo žid. znak, no napustio je Zagreb i sklonio se u Hrvatsko primorje i poslije na područje pod partizanskim nadzorom, a njegovo je poduzeće dobilo ustaškoga povjerenika i djelovalo pod imenom »Veleobrt–Kušević«. Nakon II. svj. rata vraćen mu je stari naziv te je njime upravljao do 1947, kad poduzeće mijenja ime u Industrija sportske opreme »Predrag Heruc«. Do umirovljenja 1962. radio je kao stručnjak u vanjskotrgovinskim poduzećima u Zagrebu, a neko vrijeme i kao turistički vodič. U mladosti se bavio sportom, ponajviše kajakom, te bio mecena mnogim manjim sportskim organizacijama u Zagrebu (Hazena klub »Vesna«) i suosnivač Prvoga jugoslavenskoga kajak kluba (1931). Bio je istaknuti član zagrebačkog Makabija. – Otac Moritz (Mavro), trgovac (?, o. 1858 – Zagreb, 2. II. 1920). God. 1898. na uglu Frankopanske ul. i Ilice u Zagrebu otvorio je Prvu zagrebačku umjetno-obrtnu dvoranu »M. Drucker«, koja je nudila proizvode dotad nedostupne zagrebačkomu tržištu, koje su nabavljali u inozemstvu (šivaći i pisaći strojevi, sefovi, gramofoni, zlatnina, srebrnina). Trgovina je od 1907. imala električnu rasvjetu, a 1920-ih se bavila prodajom isključivo gramofona i sportske robe. Bio je inicijator proizvodnje prvih gramofonskih ploča u Hrvatskoj.

IZV.: KŽZ. – Podaci o ulazniku B. Polić. – Telefonski imenik 1941. – ŽOZ, Knjiga umrlih.

LIT.: M. Radović: Drucker, Harry. Enciklopedija fizičke kulture, 2. Zagreb 1977. – F. Frntić: Počeci i razvoj proizvodnje sportske opreme u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Povijest sporta, 11(1980) 42. – Drucker, Harry. Sportski leksikon. Zagreb 1984. – M. Radović: Istaknuti Makabejci. Bilten ŽOZ, 1990, 13. – F. Frntić: Drucker, Harry. Hrvatski biografski leksikon, 3. Zagreb 1993. – Secesija u Hrvatskoj (katalog izložbe). Zagreb 2003.

DRUCKER, Leo (Držić), pisac i prevoditelj (Zagreb, 15. I. 1910 – Zagreb, 13. III. 1986). Sin Roberta i Milke rođ. Heinrich, preudate Hoffmann. U nepoznato doba prezime Drucker promijenio je u Držić. Maturirao je 1928. u zagrebačkoj Klasičnoj gimnaziji, a pravo s rigorozom doktorirao 1933. na Pravnom fakultetu u Zagrebu. God. 1935–45. bio je perovođa i tajnik Gradskoga poglavarstva u Zagrebu, 1945–47. referent u Gradskom NO u Zagrebu, do 1948. voditelj Planskog odjela u komunalnom poduzeću »Čistoća«, potom do umirovljenja 1976. voditelj Komercijalnog i financijskog odjela te gl. urednik informativne službe u Građevinskom poduzeću »Viadukt«. – Rat je preživio zahvaljujući mješovitu braku s Almom rođ. pl. Jelić, ali morao je vratiti staro prezime Drucker. Po uspostavi NDH njegova je majka predala molbu za oslobođenje od nošenja žid. znaka u kojoj je navela kako je, 1932. bio zatvoren na Hvaru radi širenja hrv. državne ideje. Po nalogu iz Ureda poglavnika (upućenog na ruke Eugena Kvaternika u RUR) od 31. XII. 1941. bio je izuzet od mjera protiv Židova. Za njega je intervenirao i nadbiskup Alojzije Stepinac navodeći da ga osobno poznaje te da je »dobar hrvatski nacionalist«. Na osobito zauzimanje ministra Mladena Lorkovića, s kojim je išao u gimnaziju, odredbom Poglavnika od 27. XI. 1941. priznata su mu arijska prava, ali kako »iz tehničkih razloga« do sred. srpnja 1941. nisu o tom bili izdani dekreti, po ministrovu nalogu 19. VII. 1941. za njega je kod ustaškoga redarstva intervenirao šef ministrova kabineta Ivan Kolak. U ljeto 1942. molio je Eugena Kvaternika za intervenciju po pitanju produženja »dopustnica« za svoju majku, očuha Teodora Hoffmanna, brata Željka i njegovu suprugu te za sestru Zorku Gregurić, »koji su u stalnoj opasnosti da budu pogođeni obćim mjerama…« – U književnosti se javio 1937. humoreskom Pristojnost (Omladina, 4). Otada objavljuje groteske, humoreske, kozerije, basne, kratke šale, novele, crtice, putopise i recenzije u dnevnim i tjednim listovima te u satiričnim publikacijama Omladina, Hrvatski dnevnik, Zagreb, Ošišani jež, Preporod, Šilo, Satyricusova humoristična knjižica, Zabavnik, Osa, Kerempuh, Telegram, Jež, Republika, Ježev kalendar i dr. God. 1956. objavio je knjižicu humoreski Za svaki slučaj (s ilustracijama Otona Reisingera), a 1980. humoristični roman Magarcima pucaju rebra, oživjevši sukobe Gradeca i Kaptola u XVII. st. Humoreska Čovjek bez mozga uvrštena je u Antologiju hrvatskog humora (Zagreb 1975). Prevodio je s engleskoga, njemačkoga, bugarskoga i franc. jezika. Ističu se Portret umjetnika u mladosti Jamesa Joycea (Zagreb 1981), proze Thomasa Manna Smrt u Veneciji (Zagreb 1979) i Mali gospodin Friedemann (Zagreb 1979), Sat njemačkoga Siegfrieda Lenza (Zagreb 1979) te osobito prijevod djela Kennetha Clarka Civilizacija, za koji je 1973. dobio Nagradu grada Zagreba i Nagradu Društva hrvatskih književnih prevodilaca. S engleskoga je preveo romane i pripovijetke Marka Twaina Yankee na dvoru kralja Arthura (Zagreb 1948), Život na Mississippiju (Zagreb 1949), Novčanica od milijun funti (Zagreb 1955, Sarajevo 1964²) i Lov na dvoličnu puru (Zagreb 1964), Otok s blagom Roberta Louisa Stevensona (Zagreb 1953), Doživljaje A. Gordona Pyma Edgara Allana Poea (Zagreb 1955), s njemačkoga znanstveno-popularno djelo Afrika Heinricha Schiffersa (s predgovorom Naši afrički putnici, Zagreb 1962), Poslove gospodina Julija Cezara Bertolta Brechta (Zagreb 1976), Sastanak u Telgteu Güntera Grassa (Zagreb 1981), s francuskoga Podmorske kontinente Rogera Maya i Nika Sandersa (Zagreb 1962), Tajnog putnika Georgesa Simenona (Zagreb 1962), s bugarskoga Bugarske narodne priče (Beograd 1948), Priče i basne Elina Pelina (Zagreb 1949) i djelo U svijetu priča Angela Karalijčeva (Zagreb 1957). Bio je suosnivač Društva hrvatskih književnih prevodilaca, član njegova Upravnoga odbora, tajnik i predsj. u tri mandata (1964–65, 1967–68, 1971–74), član predsjedništva Zajednice književnih prevodilaca Jugoslavije (1972–74), tajnik Hrvatskog centra PEN-kluba (1976–86) te urednik biblioteke Društva hrvatskih književnih prevodilaca od njezina pokretanja 1978. Služio se pseudonimima Dicek, L. Štampar, L. Tomičin, Dominik Picek, Delock i različitim šiframa. – Brat Željko, službenik (Zagreb, 8. VI. 1911 – ?, 1941–1945). U međuratnom razdoblju bio je zaposlen u Našičkoj tvornici tanina i paropila d. d. Na molbu majke, s njom i njezinim drugim suprugom T. Hoffmannom, u rujnu 1941. bio je oslobođen nošenja žid. znaka te im je do daljnjeg dopušten nesmetani boravak na području NDH. Također je, na molbu, iz zbirnoga logora u Loborgradu u studenom 1941. puštena na slobodu njegova zaručnica Julija Kaufer, kći Armina Kaufera i Ane rođ. Stern, a zagrebački nadrabinat je 9. XI. 1941. izdao uredovnu potvrdu da ne postoji nikakova prepreka da sklope brak. Oboje su skončali na nepoznatom mjestu.

DJELA: Za svaki slučaj. Zagreb 1956. – Magarcima pucaju rebra. Zagreb 1980.

IZV.: HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 666. – HDA, RUR, Židovski odsjek, 27270, 27840, 28642, 29666. – HDA, Komisija za popis žrtava rata, Popis žrtava rata 1941–1945.

LIT.: Vijesti Advokatske komore u Zagrebu. Odvjetnik, 7(1933) 3. – Odvjetnik M. Matošec (M. M.): Leo Držić, Za svaki slučaj. Vjesnik, 17(1956) 3690. – T.: Najaktuelniji kontinent. Školske novine, 13(1962) 18. – I. Mandić: Epohalno djelo. Kenneth Clark, Civilizacija, preveo dr Leo Držić. Vjesnik, 34(1973) 9290. – B. Kamenski (B. Ka.): (Nekrolog). Večernji list, 30(1986) 8162. – N. Dragojević i F. Cacan: Svjetska književnost u hrvatskim prijevodima (1945–1985). Zagreb 1988. – T. Držić i M. Tušek-Šimunković: Držić, Leo. Hrvatski biografski leksikon, 3. Zagreb 1993. – I. i S. Goldstein: Holokaust u Zagrebu. Zagreb 2001.

DRUTTER, Bernard (Beri), trgovac (Travnik, BiH, 1896 – Split, 1936). Sin Pinkasa, brat Solomona i Alberta. Obitelj se u Travnik doselila iz Poljske, a poč. XX. st. otac se preselio u Zadar, gdje je otvorio trgovinu tekstilom i pomodnom robom. Završivši Trgovačku i Eksportnu akademiju u Beču, B. se vratio u Zadar, ali se nakon I. svj. rata s roditeljima i braćom odselio u Šibenik, a poslije očeve smrti u Split. Tamo je 1921. otvorio trgovinu pomodnom robom u Marulićevoj ul., a 1932. preorijentirao se na prodaju obuće. Nakon njegove smrti prodavaonica je došla pod stečaj. Njegov sin Robert (Pino) (Split, 1921 – ?) ponovno ju je otvorio uoči II. svj. rata, a 1948, nakon nacionalizacije, prodavaonica je bila likvidirana.

LIT.: I. Mosettig: Sto godina splitskog poduzetništva, trgovine i zanatstva. Split 2001.

DRUTTER, Isak (Izak), ekonomist (Šibenik, 16. V. 1925). Sin Salamona i Regine rođ. Konforti. S Terezijom (Tinom) rođ. Fabijanić otac je Ine. Šest razreda gimnazije završio je u Šibeniku (1935–41), a za II. svj. rata priključio se NOVJ. U Zagrebu je 1947. završio gimnaziju, a 1955. studij na Ekonomskom fakultetu. Od 1945. do 1948. bio je član Gradskoga komiteta Narodnoga odbora Hrvatske u Zagrebu, a zatim suradnik u Ekonomskom institutu (1953–55), zamjenik direktora u izdavačkom i propagandnom poduzeću »Interpublic« (1955–56), nastavnik u Političkoj školi CK SKH »Rade Končar« (1956–58) i u Beogradu suradnik u Institutu društvenih nauka (1958–60). God. 1960–61. boravio je kao stipendist Fordove fondacije na poslijediplomskom studiju na University of Chicago i University of California – Berkeley u SAD. Nakon povratka u domovinu bio je znanstveni suradnik u Ekonomskom institutu u Zagrebu (1962–69), generalni direktor zagrebačke centrale Narodne banke Jugoslavije (1969–72), guverner Narodne banke Hrvatske i član Savjeta guvernera Narodne banke Jugoslavije (1972–78) i potpredsjednik Privredne komore Hrvatske (1978–89), na toj je dužnosti umirovljen. Također je predavao ekonomiku vanjske trgovine na Visokoj školi za vanjsku trgovinu u Zagrebu (1968–69), teoriju i politiku cijena na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu (1969–74) i privredni sistem na poslijediplomskom studiju na zagrebačkom Pravnom fakultetu (1980–82). Članke o sustavu tržišta i cijena te morfologiji tržišta objavio u stručnim časopisima i zbornicima Ekonomski pregled (1963, 1968, 1980), Robni promet i tržište u Jugoslaviji s aspekta teorije i prakse (Zagreb, 1967), Privredni sistem Jugoslavije (Beograd 1970), Samoupravni sistem proširene reprodukcije u socijalističkoj Jugoslaviji (Zagreb 1980) te edicijama Ekonomskog instituta u Zagrebu (1963–65, 1967–70, 1973, 1981–82, 1985, 1989). – Kći Ina, slikarica (Zagreb, 9. X. 1964 – Zagreb, 6. X. 2006). Osnovnu i srednju školu pohađala je u Zagrebu. Diplomirala je slikarstvo 1988. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi Josipa Biffela. Radila je intimističke crteže maloga formata, isprva u duhu lirske apstrakcije i izrazita kolorizma, potom sve snažnijeg ekspresionističkog izričaja (ciklus antropomorfnih čudovišta). Svoje je slike rijetko potpisivala, gotovo ih uopće nije datirala ni imenovala. U posljednjim djelima, kojima je iskazala specifičan doživljaj tjeskobe, mučnine i patnje, posve je reducirala gamu na crno-bijeli raspon, s istančanim preljevima sivila (ciklus Glave, 2001). Samostalno izlagala u Zagrebu (1989, 1994, 1999, 2001), a skupno na izložbi San i krik (Zagreb 2000).

DJELA: Ekonomika (suautor T. Drutter). Zagreb 1964. – Industrijski kapital i profit. U: Politička ekonomija. Zagreb 1968. – Price System and Policy. U: Essays on the Political Economy of Yugoslavia. Zagreb 1982. – Integralno tržište. Spomenica 50 godina rada (1939–1989) Ekonomskog instituta–Zagreb. Zagreb 1990. – Koncepcija i strategija dugoročnog društveno-ekonomskog razvoja Hrvatske. Svodna studija (suautor). Zagreb 1990.

LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – 60 godina Ekonomskog fakulteta u Zagrebu 1920–1980. Zagreb 1980. – T. Maroević: San i krik. Likovna umjetnost Židova u Hrvatskoj (katalog izložbe). Zagreb 2000. – (Nekrolog). Ha-kol, 2006, 97. – T. Maroević: Ina Drutter (katalog retrospektive). Zagreb 2008. – V. Babić: Grebanje ispod površine lica. Vijenac, 16(2008), 13. III. – B. Vujanović: Iz unutarnjeg svijeta. Vjesnik (2008), 31. III. – T. Maroević: Ina Drutter. Autonomni, intimni likovni svijet. Ha-kol, 2008.

DUBAJIĆ, Margita (rođ. Balassa, Balaša), pjevačica i glumica (Budinščina, 29. VIII. 1903 – Zagreb, 13. IX. 1986). Karijeru je započela 1919. u Varaždinu ulogom Ninette u Hennequinovoj komediji Ima li što za carinu, nastupajući pod djevojačkim prezimenom. Ubrzo zatim predstavila se kao pjevačica ulogom Jolande u Lehárovoj opereti Ciganska ljubav. Nakon udaje za Dejana Dubajića, glumca, operetnoga pjevača i redatelja, nastupala kao glumica i pjevačica po dvije sezone u kazalištima u Novom Sadu i Beogradu. God. 1926. postala je članica zagrebačkoga HNK, gdje je ostvarila niz operetnih uloga do 1940, kad zbog bolesti napušta scenu. Proslavila se osobito kreacijama subreta poput Mimi, Miotte i Klarice u operetama Ralpha Benatzkog Adieu Mimi, Tri mušketira i Bijeli konj, Riquette u Ábráhámovoj Viktoriji, Andule u Weinbergerovoj opereti A propos što radi Andula, Vande u Nedbalovoj Poljačkoj krvi, Castellijeve i Pauline u Straussovim operetama Tri valcera i Teresine, Lole u Glozovoj Na plavom Jadranu te Miss Beautyflower i Perine u Tijardovićevim operetama Mala Floramye i Splitski akvarel. Svojim je pjevačkim i glumačkim darom, smislom za lepršavu komiku, neodoljivim scenskim šarmom i lijepom pojavom osvajala publiku postavši jedna od najpopularnijih operetnih subreta zagrebačkoga kazališta u međuratnom razdoblju. Bila je i jedna od prvih filmskih glumica hrvatskoga zvučnog filma nastupivši u reviji Evo nas, snimljenoj 1931. prema scenariju i na glazbu Ive Tijardovića. Po uspostavi NDH sa suprugom prelazi na grkokatoličku vjeru, dok je u prijavi imovine vlastima NDH navela kako je zbog zdravstvenih tegoba izgubila namještenje 30. V. 1941. Od vrjednije imovine prijavljen je suprugov motorkotač. Od ljeta 1945. nakratko je opet članica HNK, no umirovljena je već u veljači 1946, odlukom intendanta I. Tijardovića.

IZV.: HAZU, Odsjek za povijest hrvatskog kazališta i glazbe, spis br. 5975. – HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 666. – HDA, Ministarstvo prosvjete RH.

LIT.: R. Matz (V.): Nove kreacije u opereti. Jutarnji list, 19(1930) 6547. – P. Cindrić: Biseri scenskog umijeća. In memoriam Margiti Dubajić. Vjesnik, 46(1986), 17. IX. – B. Polić (B. P.): Margita Dubajić. Muzička kultura, 4(1986) 1/3. – I. Ajanović-Malinar: Dubajić, Margita. Hrvatski biografski leksikon, 3. Zagreb 1993.

DUKES, Alice, pedagoginja (? – ?). God. 1941. spominje se kao nastavnica pučke škole ŽOZ.

IZV.: HDA, RUR, Židovski odsjek, 27372.

DUKES, Tibor, violinist i pedagog (Budimpešta, 5. I. 1903 – Zagreb, 25. VIII. 1988). Violinu je učio u Budimpešti, a diplomirao 1930. u Zagrebu (Václav Huml). Od 1930. član je opernog orkestra kazališta u Splitu i istodobno violinist u Splitskom gudačkom kvartetu (1931–41). Često je nastupao i solistički i surađivao u radu splitskoga Kluba komorne muzike. God. 1943. bio je zborovođa kulturno-umjetničke skupine u El Shattu. Od 1945. koncertni je majstor opernog orkestra HNK u Splitu, a od 1950. član Državnoga simfonijskog orkestra u Zagrebu. Usporedno je djelovao kao pedagog. God. 1930–50. predavao je u Gradskoj muzičkoj školi u Splitu, gdje je bio i pročelnik gudačkoga odjela (s prekidom u izbjeglištvu). Od 1955. do 1969. profesor je violine i pročelnik gudačkoga odjela Muzičke škole u Varaždinu, gdje je utemeljio i vodio školski gudački orkestar te predavao i komornu glazbu. God. 1969–78. profesor je violine te 1974–78. i pročelnik gudačkog odjela Muzičke škole »Blagoje Bersa« u Zagrebu.

LIT.: V. Rabadan (V. R.): Koncerat duhovne glazbe. Novo doba, 22(1939) 30. – K. Filić: Glazbeni život Varaždina. Varaždin 1972. – Z. Palčok: Spomenica Muzičke škole Varaždin 1828–1978. Varaždin 1978. – Z. Stahuljak: Dukes, Tibor. Hrvatski biografski leksikon, 3. Zagreb 1993.