KERPNER, Marko (Körpner, Markisz), željeznički činovnik i upravitelj željezničkih postaja (Čeralije, 7. II. 1885 – Zagreb, 8. I. 1959). Podrijetlom iz mađ. židovske obitelji, doseljene najkasnije tijekom prve četvrtine XIX. st. u Čeralije, gdje su imali znatan posjed. Sin Moritza (Mavra), posjednika (?, 1845 – Čeralije, 23. VIII. 1891) i Josefine (Josipe, Pepi) rođ. Volak, brat Gizele (Čeralije, 8. V. 1873 – ?), Amalije ud. Rotter (Čeralije, 14. III. 1875 – logor Sajmište, Beograd, 1942), Karoline (Katarine) (Čeralije, 21. VII. 1877 – ?, nakon 1941), Ludviga (Ljudevita) (Čeralije, 18. V. 1881 – ?) i Helene (Jelene) ud. Markač (Čeralije, 4. X. 1892 – Zagreb, 16. VI. 1963), nećak Ladislava (? – ?), bratić Marka (Čeralije, 1886 – logor Jasenovac, 1942) i Jakoba (Jakova) (Čeralije, 1896 – logor Jasenovac, 1942), oženjenog → Fani (rođ. Rosenbaum). Isprva u građanskome, a nakon prelaska na katoličanstvo od 7. VIII. 1922. u crkvenom braku s barunicom Irenom pl. Földvary (Holdmezo, Mađarska, 29. XI. 1888 – Zagreb, 20. III. 1976). Imali su sina Tihomira (Tihamera) (Sunja, 3. V. 1912 – Zagreb, 13. IX. 1990) te kćeri Jelku (Ilonku) ud. Rajčić (Sunja, 20. III. 1911 – Zagreb, 23. I. 1999) i Martu ud. Regan (preud. Grakalić) (Bjelovar, 29. XI. 1915 – Zagreb, 11. I. 1997). U nepoznato doba promijenio je ime Markisz u Marko. Nakon što mu je otac Moritz poginuo u nepoznatim okolnostima u Čeralijama (prema obiteljskoj predaji ubili su ga lokalni seljaci dok je obilazio svoj posjed), skrbništvo nad malodobnom djecom preuzeo je Osječanin Salamon Deutsch, koji je 20. X. 1894. u ime svojih štićenika prodao obiteljsku imovinu u Čeralijama. Obitelj se potom preselila u Zagreb, a M. se po završetku školovanja zaposlio na Ugarskim kraljevskim državnim željeznicama. Službu je započeo 1907. kao činovnik vježbenik u Târgu Mureşu. God. 1908. promaknut je u zvanje činovnika II. kategorije, 1920. u zvanje kontrolora VII. grupe, 1932. u zvanje višega kontrolora VII. grupe, a 1937. u zvanje inspektora V. grupe. Kao djelatnik Ugarskih kraljevskih državnih željeznica služio je u Târgu Mureşu (1907–08), Sunji (1908–13), Bjelovaru (1913–16) i Rijeci (1916–19), da bi nakon sloma Austro-Ugarske kraće vrijeme djelovao kao službenik u željeznicama Države SHS. Nakon 1. XII. 1918. kao djelatnik Državnih željeznica Kraljevine SHS (1918–29) i Jugoslavenskih državnih željeznica – Direkcija Zagreb služio je u Čakovcu (1919) i Fužinama (1919–22), gdje je od 1920. bio upravitelj željezničkih postaja. U tom položaju služio je i u Ogulinu (1922–23. i 1928), Slavonskom Brodu (1923–27) i Gospiću (1927–28), a od 1928. do umirovljenja 1937. djelovao je u upravi Direkcije Zagreb. Nakon II. svj. rata bio je višegodišnji predsj. udruge umirovljenika željezničara Zagreb. – Kao simpatizera HSS (prijateljevao je s braćom Radić, Vladkom Mačekom i ostalim prvacima HSS) jugoslavenske su ga vlasti često premještale u službi. Po uspostavi NDH na nagovor zeta Đure Regana privremeno se sa suprugom sklonio u Šašinu Gredu, odakle se u nepoznato doba vratio u Zagreb gdje je, zaštićen zahvaljujući mješovitom braku, dočekao završetak II. svj. rata. Nakon rata komunistička vlast deložirala je njega i suprugu iz stana u Kušlanovoj ul. te premjestile u stan u Mlinarskoj ul.
IZV.: DAOS, Zbirka matičnih knjiga. Matična knjiga umrlih Slatina, 1858–1892, str. 26, red. br. 187. – HDA, Ponova, Prijava imetka, kut. 680. – KŽZ. – Podaci o ulazniku V. Regan, J. Grakalić i B. Grakalić. – Zemljišnoknjižni odjel Općinskog suda u Slatini, Kupoprodajni ugovor od 20. X. 1894.
LIT.: J. Romano: Jevreji Jugoslavije 1941–1945. Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Beograd 1980. – M. Švob: Židovi u Hrvatskoj, 2. Zagreb 2004. – http://www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=7618, pristupljeno 2. X. 2011. – www.cendo.hr., pristupljeno 2. X. 2011.