JUHN, Hinko (Jun)

JUHN, Hinko (Jun), kipar i keramičar (Podgorač, 9. VI. 1891 – Zagreb, 5. IX. 1940). Sin Mavrov, brat Gustava, Srećka i → Miroslava. Obrtnu školu završio je 1907. i 1911. diplomirao kiparstvo na Višoj školi za umjetnost i umjetni obrt (Robert Frangeš Mihanović) u Zagrebu te 1912. nastavio školovanje na međunarodnoj akademiji u Firenci. Studij keramike započeo je 1918. u češ. Stručnoj keramičkoj školi u mjestu Bechyně i u Obrtnoj školi za keramiku i umjetnički obrt u Teplicama u Češkoj te nastavio u školama za umjetnički obrt u Dresdenu u Njemačkoj i Beču u Austriji (Michael Powolny). Kao naš prvi školovani keramičar, u Zagreb se vratio 1921, kad je imenovan pomoćnim učiteljem za keramiku na Višoj školi za umjetnost i umjetni obrt. God. 1924. premješten je u Obrtnu školu, gdje je do 1929. bio stručni, potom do kraja života predmetni učitelj keramike. Oblikovao je skulpturu keramičkim tehnikama (majolika, fajansa, porculan) u tradicionalnim kiparskim materijalima (terakota, gips, bronca, kamen i drvo), a glavna je tema njegova opusa ljudska figura, posebice ženski akt. Prve, gracilne skulpture nose obilježja secesijske stilizacije i tal. renesanse (Primavera, 1916, proglašena najboljom skulpturom na Proljetnom salonu 1916), a na nekima (Studija, 1913) vidljiv je i utjecaj bečkoga ekspresionizma. Nakon povratka iz srednje Europe proširuje skalu motiva pa po uzoru na meissensku porculansku proizvodnju u opus uvodi likove iz commedije dell’arte (Pierot i Pierota, 1923; Pajazo, 1924, Moderna galerija u Rijeci), a pod snažnim utjecajem Powolnyja i keramičkih radova iz bečkih umjetničkih radionica (Wiener Werkstätte) alegorijske i mitološke motive (Dijana s košutom, 1925) te folklorne teme (Bosanka, o. 1930, Moderna galerija u Rijeci; Slavonka i Dalmatinac, obje 1930). Zaokupljen srednjoeuropskom secesijom, oblikuje dekorativne keramičke figure (stilizirane antičke heroine, orijentalne plesačice, životinje), reljefe za kamine (Dijana u lovu, 1920–25) i uporabnu keramiku (posude, vaze, svjetiljke, svijećnjaci) jednostavnih, čistih linija u kojoj najočitije dolazi do izražaja njegov stav da »umjetnost mora biti lijepa i korisna« (Doza sa ženskim aktom). U pol. 1920-ih stvara stilizirana art déco djela (Bajadera, 1923), a istodobno počinje oblikovati i skulpturu senzualnih, meko modeliranih volumena u duhu Aristidea Maillola, Franze Kršinića i poetiziranoga realizma (Djevojački akt, o. 1924, Moderna galerija u Zagrebu; Dvije žene, 1924). Tijekom 1930-ih uglavnom radi intimnu skulpturu u tradicionalnim kiparskim materijalima, a keramičke tehnike ograničuje na uporabne predmete (Vaza, 1932). Stvara seriju ženskih likova krupnijih formom i proporcijama (Ležeći ženski akt, o. 1930, Sklupčana, 1930–32, Ženski akt s draperijom, 1936, Djevojka s knjigom, 1936–37, sve u Gliptoteci HAZU; Poslije kupanja, 1935, Moderna galerija u Zagrebu; Veliki akt, 1930–35) te portretnu skulpturu (Portret ing. Kavurića, 1930-ih, Gliptoteka HAZU; Juraj Turina, 1933) naglašenih realističkih obilježja i precizne psihološke karakterizacije. Prvu javnu plastiku izveo je 1912–13. za »zimsku« kapelu kraj dvorca u Brezovici (secesijski oltar s oltarnom skulpturom, svijećnjacima i svetohraništem i reljef Jaganjac Božji renesansnih obilježja u luneti iznad ulaza). Suosnivač je 1926. društva za promicanje umjetničkoga obrta »Djelo« te, surađujući s članovima arhitektima, izvodi više skulpturalnih dekoracija. Oko 1926. radi art déco skulpturu Akt s dignutom rukom za fontanu u dvorištu vile Barmaper na Tuškancu (projektirao Aladár Baranyai). Za kupalište u zgradi Središnjega ureda za osiguranje radnika u Zagrebu u Mihanovićevoj ul. (projektirao → R. Lubynski) izveo je 1926–27. u tehnici glazirane keramike deset reljefa i pet skulptura (nakon preuređenja devet reljefa i dvije skulpture), kojih su se mitološki i alegorijski motivi skladno uklopili u prostor. Izradio je 1929. Plaketu Luke Zupčića (Muzej grada Zagreba) za Dom općinskih činovnika u Dalmatinskoj ul. (projektirao Lav Kalda), a najnovija istraživanja pokazuju da je autor i reljefnoga balkonskoga friza sa scenama iz amazonomahije. Za stubište zgrade Matice hrvatskih obrtnika u Ilici (projektirao Aleksandar Freudenreich) isklesao je 1938. reljef Klesarski i lončarski zanat. Oblikovao je među ostalim i keramički friz (1929, s Blankom Dužanec) za jugoslav. paviljon na Svjetskoj izložbi u Barceloni, brončani reljef Oplakivanje (1930) za nadgrobni spomenik Vatroslava Löwyja na Mirogoju te vrtnu skulpturu Dječak (1932) za vilu Polić na Gvozdu. Radio je i plakete i medalje (Makabija, 1923, Arheološki muzej u Zagrebu), posebice s temama iz sportskoga života (HŠK Concordia i Aeronautička izložba Zagreb, obje 1931, I. Hrvatski moto klub. Otvorenje trkališta »Miramare«, 1932, Zagrebačka streljačka družina i 5. Balkanske igre, obje 1934, Prvenstvo Jugoslavije u mačevanju, 1936, sve u Modernoj galeriji i Hrvatskom športskom muzeju u Zagrebu), kojima su zajednička obilježja plitki reljef, stilizacija i naglašena pokrenutost likova. Suosnivač je 1916. Proljetnoga salona, na kojem je izlagao u Zagrebu (1916–17, 1919, 1922–25, 1927–28) i Osijeku (1917, 1925). Skupno je izlagao i na Izložbi jugoslavenskih umjetnika u Parizu (1919), Međunarodnoj izložbi dekorativnih umjetnosti u Parizu (1925, II. nagrada u klasi keramike), Izložbi jugoslavenske grafike i sitne plastike (Zürich 1926), Izložbi društva »Djelo« (Zagreb 1927), na Međunarodnoj izložbi u Barceloni (1929), Izložbi jugoslavenskoga kiparstva i slikarstva (London 1930) te na izložbama Zagrebačkih umjetnika (Zagreb 1934–36) i Pola vijeka hrvatske umjetnosti (Zagreb 1938), a djela su mu bila izložena na izložbama Moderna hrvatska keramika (Beč 1956), Medalja u Hrvatskoj (Zagreb 1964) i dr. Samostalno je izlagao u Firenci 1912, a posmrtno su mu priređene izložbe u Zagrebu 1940. i 2000. te retrospektivna 1989. Od 1979. u Našicama se održava kolonija umjetničke keramike pod njegovim imenom, a 1987. u Zavičajnom muzeju Našice uređena je Spomen-soba Hinka Juhna sa stalnim postavom dijela njegovih crteža i skulptura. Prihvativši stavove češ. keramičara Celde Kloučeka i Václava Mařana, koji su davali prednost umj. eksperimentu, J. je kao nastavnik inzistirao na individualnom stvaralaštvu i kiparskoj naravi keramičkih radova. Sa svojim je učenicama (Jelena Babić, Vlasta Baranjai, Malvina Borelli Vranski, Blanka Dužanec, Mila Petričić, Marta Plazzeriano, Stella Skopal i Zulejka Stefanini) postavio temelje hrvatske suvremene keramike. Utjecao je i na kolege (Lujo Bezeredi, Nevenka Đorđević, Ernest Tomašević, Ivan Tabaković, Kamilo Tompa i Oton Postružnik) kojima je keramika postala sredstvom likovnoga izraza i umjetničkoga eksperimenta. Također se istaknuo na polju hrvatske intimne i lirske male plastike prve pol. XX. st.

LIT.: (K. Strajnić): Radovi Hinka Juhna. Savremenik, 8(1913) 6. – Uređenje dvorske kapele u Brezovici. Obzor, 53(1913) 153. – I. Kršnjavi: Hrvatski proljetni salon. Narodne novine, 82(1916) 79. – Đ. Vilović (Đ-o V-ć): Kiparstvo u »Proljetnom salonu«. Novine, 3(1916), 5. IV. – K. Strajnić: Studije. Zagreb 1918. – G. Krklec: 6. izložba Hrvatskoga proljetnoga salona. Riječ Srba, Hrvata i Slovenaca, 1(1919) 228. – I. Gorenčević: Preodređenje doživljavanja likovne umjetnosti. Savremenik, 16(1921) 3. – (A. Jiroušek): Hinko Juhn. Vijenac, 1(1923) I/21. – V.: Vajar Hinko Juhn. Pokret, 1(1924) 25/26. – P. Lagarić: Hinko Jun, vajar. Zastava, 56(1925) 33. – G. Szabo i V. Tkalčić: Mi na Pariškoj izložbi. Vijenac, 3(1925) V/5–6. – Exposition internationale des arts décoratifs et industriels modernes. Section serbe-croate-slovène (katalog izložbe). Paris 1925. – Nagradjeni naši umjetnici na izložbi u Parisu. Obzor, 66(1925) 283. – V. Cvjetišić (V. C.): Keramika kipara Hinka Juhna. Jutarnji list, 17(1928) 5825. – (T. Krizman): Naš paviljon na izložbi u Barceloni. Svijet, 4(1929) VIII/8. – Kroz ateliere naših umjetnika (razgovor). Jutarnji list, 21(1932), 5. II. – (Nekrolozi): Jutarnji list, 29(1940), 10. IX; Večer, 21(1940) 5942. – M. Katić (-mk.), Novosti, 34(1940) 247. – V. Han (V. M.): Posmrtna izložba Hinka Juna u Domu likovnih umjetnosti na Trgu kralja Petra. Obzor, 81(1940) 255. – M. Peić: Hrvatski slikari i kipari. Slavonija. Srijem. Osijek 1969. – Isti: Umjetnik tih i čedan, gotovo nečujan. Vjesnik, 31(1970), 10. II. – V. Maleković: Mirogoj, galerija umjetnina. U: Mirogoj Zagreb. Zagreb 1974. – B. Gagro: Hrvatska skulptura građanskog perioda. U: Jugoslovenska skulptura 1870–1950. Beograd 1975. – E. Cvetkova: S Proljetnim salonom u vremeplov. Večernji list, 24(1980), 1–2. XI. – V. Zlamalik: Memorijal Ive Kerdića (katalog izložbe). Osijek–Zagreb 1980. – O. Maruševski: Tomislav Krizman za naš umjetnički obrt. Bulletin JAZU, 1982. – M. Baričević: Povijest moderne keramike u Hrvatskoj. Zagreb 1986. – K. Milanović-Paulić: Podgorač u Slavoniji. Sjećanja i zapisi. Zagreb 1986. – E. Cvetkova: Mit je osvijetljen. Večernji list, 33(1989), 20. XII. – T. Maroević: Juhn-antijunak. Danas, 9(1990) 414. – L. Roje-Depolo: Stvaralaštvo Hinka Juhna (katalog retrospektivne izložbe). Zagreb 1990. – M. Baričević i I. Jurković: Vodič – publikacija o 100-oj godišnjici rođenja i 50-oj godišnjici smrti kipara, keramičara i profesora Hinka Juhna. Našice 1991. – G. Gamulin: Hrvatsko kiparstvo XIX. i XX. stoljeća. Zagreb 1999. – D. Vujčić: Hinko Juhn – izbor iz privatnih zbirki (katalog izložbe). Zagreb 2000. – Isti: Javna plastika Hinka Juhna (1891–1940). Peristil, 2002, 45. – D. Vujčić: Juhn, Hinko. Hrvatski biografski leksikon, 6. Zagreb 2005.